Još jedna nedjelja..

Dva puta sam izašla na balkon u nadi da će me hladnoća malo trznuti. I ništa.

Nezahvalna sam, prvi put kad sam izašla na balkon, uživala sam u potpunoj tišini komšiluka ili ti ga susjedstva obzirom na kojoj “strani” Mostara boravim. Na pet minuta su se i moje misli utišale. Bio bi grijeh da se nisam umirila kad se sve oko mene potrudilo da tako bude. Drugi put, crkva je odzvonila četiri puta, čula sam kako ptica u letu reže zrak svojim krilima, ne pretjerujem. Ostala sam bez teksta.

Sad evo sjedim u dnevnom, psihički se spremam za nadolazeće obaveze večeras. O ponedjeljku i narednoj sedmici ne želim ni da mislim, bilo bi previše..

Jučer je dan počeo savršeno, a završio i ne baš tako bajno. Trebala sam znati da ne može biti toliko dobro, a da se ne preokrene i naglo strmoglavi do dubina iz kojih je teško da izvučeš sam sebe.

Nadam se da će se i ova nedjelja okrenuti. Da će završiti puno bolje nego je počela. Barem, nek ne završi glavoboljom s kojom je počela..

Očajno mi treba neka priroda, šuma, kolibica, da se izolujem od svijeta…

4 0 komentara

    • dalekoodsvega said:

      nažalost ne, sa svog balkova vidim trgovački centar i druge zgrade.. i nešto malo krša koji me smiruje.. Ovo je negdje u Bosni slikano, u maju, kad sam išla da upoznam mjesto iz kojeg mi B* dolazi 😀

Komentariši