Pitanje od malapcelamaja: "Navedi tri situacije u životu zbog kojih ti je danas neugodno kad se sjetiš toga."
Ovo je zaista jedno od težih pitanja na koje moram da odgovorim, ne zato što ne želim, nego zato što sam toliko potisnula te situacije, da je problem da ih se sjetim. A bilo ih je mnogo :')
Prvu ću da navedem onu koja se desila u skorije vrijeme. Kratko sam, prije nešto više od godinu dana, izlazila sa jednim likom (par kafa, ništa posebno). Od starta smo počeli pričati o razmjeni, dijelili svoja iskustva i nekako nam je to uvijek bila tema kad izađemo. Jedan od izlazaka, čak mislim da je to i bio zadnji, mi je toliko dosadno bilo, jer očigledno nismo imali o čemu drugom da pričamo. Eh sad, ja kakva sam ko osoba, ja ispoštujem izlazak, unesem se u priču koliko mogu, održavam konverzaciju i na povratku kući (blizu živimo), on mene uzme za ruku i pri tom mi objasni kako se "pravilno" trebamo držati za ruke. Ja sad kontam hajde bit će nešto, nema veze, probaj, okej je lik. Dođemo do mjesta gdje se inače rastajemo, on sve hoće/neće da me poljubi. U tih par sati je izgovorio par stvari koje se meni uopšte nisu svidjele, ali kontam hajde, dobar je momak. Helem da ne dužim priču, lik me nije poljubio, ja sam otišla kući i svaki naredni put kad bi zvao na kafu, ja sam tražila izgovore. Neugodno mi je bilo svaki put kad ga sretnem, jer je zaista dobar momak i smatram da to moje kuliranje nije zaslužio, ali nikako nisam presjekla sama sa sobom da odem s njim još jednom vani i sve mu objasnim. A najveći neugodnjak, definitivno, je kad sam ga srela nedavno, dok sam šetala kroz grad držeći mog B* za ruku. A on nas oboje poznaje...
Hmm.. Za drugu putujemo nazad do perioda kad sam radila u dućanu u Starom gradu. Prodavala sam ručno rađeni nakit od bakra. Kapa do poda čovjeku koji posvećuje svoje vrijeme tome, ali nikad nije bio raspoložen za neke nove ideje, kaže teško je to, ovako navikao, pa maltene fabrički radi. Mene je to malo razočaralo, obzirom da sam bila puna ideja i da sam se svega naslušala od mušterija, ali haj. Poenta je što su nam jedan dan došli neki prstenčići na kojima se očigledno vidjelo da nisu lakirani. Inače, lak po površini bakra sprječava nastajanje onih ružnih zelenih tragova. Misleći da će ih čovjek prelakirati, ja ih ne izložim. Dođe on ujutro pita me što ih nisam stavila, rekoh nisu lakirani, ja ne znam slagat da neće ostaviti trag, kaže on meni naučit ćeš. Hajde, ja izložim te prstenčiće, šta ću. Nije ni pet minuta prošlo, dolaze 3-4 djevojke, zagledale se one u te prstenčiće i između ostalog pitaju me doslovno da li će ostaviti trag. Ja zanijemila. Gazda iz svog radnog ambijenta odgovara neće neće i pozove ih da uđu da vide kako se izrađuje nakit. Nakon par minuta provedenih s nama, jedna od njih kupi prstenčić i odu. Gazda se počeo sa mnom zezat kako nisam progovorila, kako se eto tako prodaje i on u pola radnog vremena ode kući. Samo što je on napustio radnju, djevojke se vraćaju i govori mi kako joj je ostavilo trag i da ne govorimo da neće. Zemljo, otvori se. Nije htjela pare nazad, nije htjela zamijeniti, samo kaže eto da pazimo.
Treća.. uhh al je ovo teško.. Godina 2013., ja u Vichy-ju u malom gradiću u Francuskoj. Smještena kod osamdesetdvogodišnje dame koja se maksimalno potrudila da meni kao tek punoljetnoj osobi bude fino u novom okruženju. Inače sam imala dvije cimerice (sve tri smo imale svoje sobe i one su bile dosta starije od mene, barem su po 50 obje imale), ali taj dan smo bakica (kako sam navikla da ju zovem ^^) i ja ostale same. Ona nam je za ručak spremila rižoto sa morskim plodovima i pozvala me da dođem da jedemo. Onako, pomalo smo pričale, a njen psić bi prekinuo tišinu koja bi se jako rijetko pojavila. Helem, ja seljanka do tada nisam jela kozice, a bakica ih je možda spremila sebi po ćejfu (nedovoljno kuhane), pa su meni užasno žilave bile i tjerale me na povraćanje. Jedva sam ja to nekako progutala, ali je ona meni stavila i račića, onako skroz upakovanog.. Kad je ustala da nam donese sir za desert, ja sam tog račića vratila nazad u tepsiju, jer mi se fakat nije dalo još i s tim mučiti, a kako su bila samo 2-3, nije moguće da nije skontala da sam vratila. Problem je što sam ja to tek kasnije skontala i htjela da idem kući momentalno. Žena se potrudila, ja joj vratim nazad. Mislim, u tom momentu mi je to izgledalo bolje nego da ostavim u tanjiru.. ali haj', desi se..
Eto, to su one koje mi osjećaj neugodnosti izazovu i danas kad ih se sjetim. Nisu možda pretjerano strašne, ali meni su u tim trenucima bile užas i evo i sad sam se zacrvenila pišući. I vrućina me neka hvata.. Hvala @majo.. hahah <3
Eh sad.. pitanje koje postavljam @Lalicay je sljedeće: o čemu si maštala kad si bila dijete, odnosno koje si imala "ciljeve" zacrtane da ćeš ispuniti do ovog momenta u životu i koliko si uspjela u tome?
A vama koji ste stigli do ovog dijela šaljem hrpu zagrljaja!