Lutati ulicama grada s tobom je magično. Pratiti tragove tvojih misli, slušati tvoj glas dok me nježno čuvaš za ruku i imati tebe u životu je nešto neprocjenjivo. Bože, hvala Ti što ovo posebno stvorenje postoji. I što je moje.

Čitam sad citat: "Prevari se čovjek pa oprosti neoprostivo, pretrpi netrpljivo, zavoli nemoguće." Prevari se Boga mi. Još kako. Oprostiš neoprostivo, pa onda sebi opraštaš, jer si oprostio. Pretrpiš netrpljivo, pa onda, nakon određenog vremena, brizneš u plač, jer si predugo bio jak. Zavoliš nemoguće i tu se najviše zezneš. Zavoliš oči, osmijeh, pokret ruke dok čita omiljenu knjigu, način na koji cijedi vrećicu čaja.. Zavoliš i shvatiš da je nemoguće.

Da bi došao do dijela koji ti odgovara, moraš da prođeš kroz stotinu sranja. Zar ne? Guraj dalje. Glavu gore, optimizam čvrsto prigrli i furaj. Ako moraš sam, idi. Ne osvrći se. Jebeš ga. Doći će sve na svoje. I ti zaslužuješ svoju sreću. I dobit ćeš je. Kad tad. Doći će i tvoj poseban neko, tvoji snovi će postati realnost, bit ćeš ponosan. Na sebe. Na svoj uspjeh. Prigrli optimizam i stvari koje misliš da ne možeš riješiti - odjebi. Jer ćeš kasnije shvatiti da nisu bile vrijedne tvoje pažnje. Uživaj. I osmijeh ne skidaj s lica. Nikad.

Zato što mu beskrajno vjerujem. Zato što je uvijek tu kad mi je potreban. Zato što će uvijek saslušati šta imam da kažem, čak i ako je neka potpuno nevažna stvar. Zato što će se nasmijati sa mnom i obrisati suze. Zato što mi pomaže da pronađem sebe. Zato što je uvijek uz mene, podržava svaku odluku koju donesem. Zato što ima savršen osmijeh. Zato što ima oči u čijim prostranstvima obožavam da se izgubim. Zato što je iskren. Zato što je pomalo smotan, a opet dovoljno jak za oboje. Zato što ponekad napravi problem zbog sitnice. Zato što je brižan. Zato što je on. Eto zašto ga volim.